21. septembar je Svetski dan Alchajmerove bolesti, a Бартcelona pop up je želeo da učestvuje u podizanju svesti o ovoj bolesti — progresivnom, degenerativnom poremećaju mozga koji polako uništava pamćenje.
Alchajmer nije stigma, to je bolest, i nema sramote u tome da se o njoj govori. Porodicama koje se suočavaju sa Alchajmerom potrebna je ogromna podrška. Srećom, u Srbiji postoji snažna organizacija koja se time bavi — SUAB (Srpsko udruženje za Alchajmerovu bolest) — ali je i dalje neophodna mnogo veća institucionalna podrška.

Fotografija je već mnogo puta pokazala svoju moć da otvori ovu temu, poput izuzetnog rada "Don't let my mother know" Sare Munari, prikazanog na festivalu Belgrade Photo Month.
Sa inicijativom Бартcelona pop up pozvali smo fotografe iz celog sveta da učestvuju u projektu "Sećanje i Zaborav — Crno & Belo Perspektive", nudeći svoj umetnički pristup i ličnu interpretaciju krhkosti pamćenja.

Rezultat je kolekcija od devet radova devet fotografa:
Andre Korsak (@korsak.frames)

Moj rad istražuje krhku liniju između pamćenja i odsustva. Kroz crno-bele slike, nastojim da zabeležim trenutke i prostore koji nose tragove onoga što više nije prisutno — geste, tišine i predmeti koji u sebi nose težinu sećanja. Svaka fotografija je pokušaj da se sačuvaju emocije koje blede, uz istovremeno priznavanje neizbežnosti zaborava.
Chaowu Li (@chaowu_photo)

foto LR li-chaowu

Ovo je memoar o mom dedi, sa temama udaljenosti i bledećih sećanja, ali i približavanja i ponovnog sastavljanja sećanja na poseban način.
Kada je deda bio mlad, fotografisanje je bio luksuz, i ovo je jedina fotografija koju ima iz mladosti. Da je još uvek živ, napravio bih mnogo njegovih fotografija.
Ipak, njega više nema, a ja sam postao fotograf. Želim da ga fotografišem na poseban način, da razgovaram s njim, a sve ovo preslaganje i ponovo fotografisanje njegovih slika je način da na njega gledam u drugačijem svetlu.
Coralie Fournier-Moris (@coraliefmoris)

„Ovo je autobiografski rad u kome se intimnost tela i njegova iskustva postavljaju u poetsku scenu. Manipulisano i iskrivljeno, telo postaje zraka svetlosti. Rezultat ima za cilj da uspostavi ravnotežu između fizičke torture i fotografske magije."
„Mojoj baki.
Pronašla sam svu prepisku s početka Drugog svetskog rata između njene majke i čoveka koji ju je usvojio, čoveka koga je oduvek smatrala svojim ocem. I sebe sam unela u priču. I napravila performans za nju. Sećanje."
Davide Gualtieri (@davide_gualtieri_fotografia)

Svaka fotografija predstavlja način na koji se ljudski lik polako vodi ka ničemu. Još uvek je vidljiv, u potpunosti ili delimično, ali počinje da gubi prepoznatljivost.
Dugmoore (@dug.moore)

Pamćenje i fotografija su za mene neraskidivo povezani. Suočavanje sa članom porodice koji boluje od Alchajmera nateralo me je da shvatim — bez sećanja, ko sam ja? Sećanje je ono što jesam: životne lekcije, jezik, i kako da napravim čaj. I divna sećanja i tragedije oblikuju ono što jesmo, a moj cilj je da fotografija bude oblik dokumentovanja — mesta koja sam posetio, ljudi koje sam upoznao, ali i oblik samoće i druženja, koji za mene koegzistiraju.
Giulia Rampazo (@yulia00000000000)

Ovaj projekat razmatra savitljive mogućnosti vremena: od naših prolaznih sećanja do ponovnog osmišljavanja naše prošlosti, sadašnjost postaje nešto između maglovitog i sigurnog, sa sećanjima koja mogu da nas obasjaju ili da nas proganjaju. Vizuelni identitet serije Fantômes du présent (Fantom iz sadašnjosti) reinterpretacija je romana Septologija Jona Fosea: u ovom delu, protagonist je slikar u svojim poslednjim trenucima života, razmišljajući o životu, smrti, ljubavi i žalosti. U knjizi, slikar često traga za „nekom vrstom lakoće koja je neka vrsta tame" u svojim delima. Na sličan način, u ovom projektu upotreba visokog kontrasta i duge ekspozicije oponaša ne samo proces zaborava kroz koji, kao ljudi, prolazimo sa sećanjem; već i činjenicu da lakoća može postojati samo uz prisustvo tame, a ta gorko-slatka dvosmislenost u ljubavi, boli, znanju, neznanju, želji i tuzi toliko je inherentna ljudskom iskustvu života.
Katarina Trifunovic (@katarinatrifunovic)

Obično ne radim crno-bele fotografije, tako da me je ovo izazvalo da uradim nešto drugačije ovoga puta. Fotografije koje sam poslala su poput pokazatelja osećanja o sećanju, vremenu, zaboravu... Praznina i tišina, ali i mir i prihvatanje da je sve prolazno, osim sećanja koja ostavljamo u drugima.
Sara Ramezani (@saaar.photos)

U mračnim dubinama uma, krhka sećanja lebde poput svetlosti koja brzo nestaje.
Taya Raevskaya (@raeevsky)

The Last Day, 2025. Uništenje dolazi bez najave. Pratimo svoje svakodnevne rutine, nesvesni da sve može da se završi u jednom trenutku.

Otvaranje: nedelja, 21. septembar u 12:00
Mesto: Radisson Collection Old Mill Hotel, soba 147
Posebne gošće na otvaranju: Katarina Trifunović i Sara Ramezani